Orahovac, 3. septembar 2023
Premijer Republike Kosovo Aljbin Kurti učestvovao je sinoć u akciji „Hardh Poetski Sat“ posvećena pesniku Dževdetu Bajraju, koju organizuju Hardh Fest i Književni klub „Dževdet Bajraj“.
U dvorištu svetskog poznatog albanskog pesnika Dževdeta Bajraja, premijer Aljbin Kurti je ovaj događaj ocenio kao dobar način da se malo nadoknadi fizičko odsustvo pesnika koji je preminuo 22. juna 2022. godine.
Pred prisutnima on je izrazio osećaj sreće što je lično poznavao tako velikog pesnika.
„Dakle, poznajemo velike umetnike po njihovim radovima, ali kada ste uspeli da ih direktno slušate i dodirnete, utisci su očigledno veći, a ja bih rekao posebni kad je reč o Dževdetu“, rekao je premijer Kurti.
Što se tiče ocenjivanja njegovih stihova, na koje se i sam prisetio tokom ove aktivnosti, rekao je da su to, osim stihova, pesme nastale društvenim preokupacijama koje Dževdeta Bajraja čine velikim pesnikom koji je istovremeno dao jedinstven, estetski i društveni glas, za bolove naroda i ljubavi prema domovini.
Sa akademskog aspekta, premijer Kurti je istakao potrebu proučavanja ovog jedinstvenog glasa, dok je osećao zadovoljstvo osnivanjem Književnog kluba „Dževdet Bajraj“.
„Ovaj jedinstveni glas Dževdeta Bajraja, koji ima estetski i društveni aspekt, istovremeno za obe ove moćne dimenzije, nesumnjivo je dobar za proučavanje i kultivaciju na našim univerzitetima, na našim akademijama i ne samo na našim“, dodao je premijer.
U okviru festivala „Hardh Fest“, pored Poetskog sata, premijer Kurti je posetio sajam vina, u pratnji Zamenice Ministra Kulture, Omladine i Sporta Dauline Osmani i poslanika Pokreta Vetëvendosje Visara Korenice.
Celi govor premijera Kurtija:
Jako mi je teško doći u Orahovac, doći na „Hardhfest“, a ne susresti Dževdeta. Ali doći u njegovu kuću kada ga fizički nemamo među nama, i biti ispod ove loze njegove kuće, vjerujem da nije bilo boljeg načina da makar malo nadoknadimo veliku prazninu koju svako od nas ima u naša srca, ne samo danas.
Drage Drita i Besa, dragi Fadil,
Dragi Zirafete, Agron i Ćemal,
Dragi prisutni, ljubitelji Dževdetove poezije, ljubitelji umetnosti uopšte,
Ove godine je navršeno 5 godina otkako sam po prvi put sreo Dževdeta, svaki susret s njim je trajao duže nego što smo oboje mislili, rekao bih više zbog moje želje da budem s njim nego obrnuto.
Pošto sam ja učio i uživao u onome što sam čuo, između sastanaka imao sam njegove knjige koje sam čitao, ali i između njegovih knjiga koje sam čitao, imao sam sastanke.
Stoga se osećam veoma srećnim što sam lično poznavao tako velikog pesnika. Jer to obično nije slučaj. Dakle, poznajemo velike umetnike po njihovim radovima, ali kada ih uspete direktno poslušati i dodirnuti, utisci su nesumnjivo veći, a rekao bih posebni jer je riječ o Dževdetu.
Poslednju njegovu knjigu koju sam pročitao je njegova poslednja knjiga. To je dakle „Angelus Novus“, zbirka do sada neobjavljenih pesama, nešto što nas ispunjava nostalgijom ali i nadom.
Izvanredan utisak je već u prvoj pesmi „Korak ispred“. Iskreno, nisam znao da se slažem sa Dževdetom oko jedne njegove teze u ovoj prvoj pesmi, o pitanju koje je veoma važno ne samo za mene.
„Korak ispred“ je naslov pesme, ona ovako glasi:
„Nije teško postati čovek,
Samo jedan korak napred
Uvek korak ispred,
Moraš učiniti u sebi.“
Dakle, ne govori o koracima koji se čine u svetu, već o koracima koji se čine u sebi. I postati čovek. Ovo je šokantno kao konstatacija jer shvaća se kao da nismo baš ljudi. I ja iskreno se slažem. Zato moramo postati ljudi. Biti čovek nije data činjenica, to je ljudski i društveni projekat. Kada se rodimo, mi smo tehnički rođeni ljudi, ali rodimo se u određenom nacionalnom, državnom, kontinentalnom, pogotovu političkom kontekstu i već smo neko i nešto.
Ali ono što moramo da uradimo sa svojim životima je da postanemo ljudi. U tom smislu, biti čovek je viši rang bića od onoga što smo bili na početku, kao što su kulturne i kontekstualne posebnosti, itd.
Ovo je tema o identifikaciji u dubljem smislu od identiteta o kojoj nisam razgovarao s njim, a možete zamisliti koliko mi je bilo drago što sam se složio s onim što sam pročitao.
Drugo, zanimljivo je da Dževdet govori o sebi, a da ne govori o sebi. Tako da vi koji ga niste upoznali, svi mi koji ga više fizički ne možemo upoznati, vredi ga ponovo pročitati jer ima sloj čitanja koji govori da smo opet s njim.
To ne znači da je pisao o sebi, ali u njegovoj poeziji postoji disautobiografija. I, uzimajući to u „Jedan dan u raju“, kaže da u životu ne preostaje ništa drugo nego da negujemo dete u sebi koje je odbilo da odraste. Sada, po mom utisku, ovo je sam Dževdet. Sam Dževdet je odbio da odraste. Sjajno umeće je znati zamisliti uspešno dete, posebno dečiju radoznalost u sebi, jer nas obrazovni sistem, životno iskustvo i profesija, koje god izaberemo ili nas izabere, odvikava od detinjstva. Dakle, odrastajući, odvikavamo se od deteta koje imamo u sebi, a ono se uspešno odupire i ja verujem da ovaj tip uspeha Dževdet duguje učinku, njegovom uspešnom otporu odrastanja i stabilnog održavanja detinjstva u sebi.
Ali, za one koji stvaraju muziku i pesme, ako to rade sa, recimo, angažovanom društvenom preokupacijom, onda verujem da je dobro pre nego što neki napišu sledeću pesmu da isprobaju Dževdeta, njegovi stihovi su pesme To su društveno angažovane pesme, što je možda greh što se od njih ne prave pesme kakve jesu. Neko bi rekao da ako muzičar voli posao kao Dževdet pesništvo, da to postane, nada ne napušta mladog čoveka lako.
Na primer, u jednoj od njegovih pesama, on kaže:
„Prestani mladiću,
Pij vodu u reci
‘Održavaj sebe,
Napij se životom.“
To je beskonačno, stihovi protesta u različitim pesmama, ali ove Dževdetove su veoma prikladne. Postoji neka vrsta pritiska u svetu danas da se stalno bude kreativan, da se izmišlja nešto novo, ja verujem da to ne bi trebalo da bude na račun poštovanja onih koji su već uradili nešto novo. Možda su nam potrebni novi žanrovi i forme onoga što već postoji. Ne mora biti da svako od nas treba da baš u svemu, stalno i svuda proizvodi nešto novo, stvara nešto neviđeno. Jednostavno, važno je međusobno se povezati i recimo nadgraditi, jer često je nova zgrada upravo takva nadgradnja koja onemogućava, kako bi rekao Dževdet, napraviti korak napred u sebi.
Ili kod pesme „Sećanja“:
„Na kamenom tanjiru,
iz drvene čaše,
jedem i pijem uspomene na svoje pretke
pepeo napravljenim“.
Ovde možete videti kakav je zamah napisao ovaj stih, ali ne zamah za mišljenje, jer kada ga ponovo pročitaš, pronađeš misao. Kada ga čitaš suočavaš se sa zamahom koji ima, i u tom smislu verujem da su osim za čitanje njegove pesme vrlo pogodne i za pevanje.
Dževdet Bajraj, po mom čvrstom uverenju, je naš najveći pesnik koji je istovremeno dao jedinstven, estetski i društveni glas boli naroda i ljubavi prema domovini. Znači i bolu naroda i ljubavi prema domovini. Za domovinu kao nešto iz prošlosti što ne prolazi i za narod kao nešto što iz nje izvire i vraća se u nju. Dakle, van naroda da bi se vratio unutar njega.
Stoga je ovaj jedinstveni glas Dževdeta Bajraja, koji ima estetski i društveni aspekt, istovremeno za obe ove moćne dimenzije, nesumnjivo dobar za proučavanje i kultivaciju na našim univerzitetima, na našim akademijama i ne samo našim. Drago mi je što će postojati platforma i kuća sa njegovim imenom koja će olakšavati takvu stvar.
Kao što je Gustavo rekao u svojoj pesmi, bol ima svoju veličinu, a ja bih samo dodao da i ljubav ima svoj put.
Hvala vam.
Last modified: 4 септембра, 2023