Priština, 4. septembar 2026.
Uvaženi g. Atdhe Hetemi, izvršni direktore Instituta za zločine počinjene tokom rata;
Uvaženi g. Arben Hajrullahu, rektore Univerziteta u Prištini;
Uvažena gđo Teuta Shala-Peli, direktorko Instituta za istoriju „Ali Hadri”;
Uvažena gđo Mrika Limani, naučna saradnice u Institutu za istoriju „Ali Hadri”;
Uvaženi profesori, Sylë Uksini i Arbër Hadri;
Uvaženi z. Edmond Hajrizi, osnivaču UBT-a;
Uvaženi predstavnici Instituta za zločine počinjene tokom rata na Kosovu i Instituta za istoriju „Ali Hadri”;
Uvaženi akademici, profesori i istraživači;
Uvaženi prisutni;
Uvaženi profesore Afrim Krasniqi, profesore Muhamedin Kullashi;
Dame i gospodo,
Četrdeset godina nakon objavljivanja Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, i dalje je od značaja proučavanje okolnosti u kojima je izrađen, ideja koje je formulisao i uticaja koji je imao na politički i društveni diskurs Srbije u godinama koje su usledile. Memorandum se pojavio u periodu duboke političke, privredne i društvene krize bivše Jugoslavije. U okviru te krize, on je formulisao tumačenje položaja Srba u bivšoj federaciji, koje je u velikoj meri počivalo na narativu viktimizacije. Kosovo je zauzimalo posebno mesto u tom tumačenju i taj diskurs je tada brzo preuzet od strane politike i postao deo jezika kojim su opravdavane sve veće intervencije srpske države u ustavni i pravni poredak bivše Jugoslavije.
U tome se nalazi i razlog zbog kojeg Memorandum i dalje zahteva pažnju istoričara, politikologa i istraživača. Njegov značaj povezan je sa odnosom između naučnog i društvenog znanja, intelektualnog organa i političke vlasti. Ideje nastale ili legitimisane unutar institucija sa naučnim organom dobijaju posebnu težinu kada uđu u politički diskurs i koriste se za određivanje toga ko je žrtva, ko predstavlja pretnju i kome pripada istorijsko pravo nad teritorijom, državom ili institucijama.
Iskustvo Kosova ovo pitanje čini posebno konkretnim. Krajem osamdesetih i tokom devedesetih godina, narativ o ugroženosti Srba na Kosovu postao je važan deo političke mobilizacije u Srbiji. Usledili su ukidanje autonomije Kosova, masovna otpuštanja Albanaca iz javnih institucija i privrednih preduzeća, sistematska diskriminacija, državna represija i, kasnije, rat. Put od ideologije do nasilja je složen. Međutim, istorija bivše Jugoslavije pokazuje da proizvodnja narativa, izgradnja diskursa, njihovo legitimisanje od strane javnih i akademskih organa i njihovo preuzimanje od strane vlasti mogu stvoriti političku i moralnu klimu u kojoj se diskriminacija normalizuje, a nasilje postaje prihvatljivo kao političko sredstvo.
Ovde se postavlja i pitanje odgovornosti javnog intelektualca i akademske institucije. Akademski organ nosi javnu odgovornost. Akademije, univerziteti i naučni instituti uživaju poverenje društva, zato što se od njih očekuje kritičko mišljenje i istraživanje, proveravanje činjenica i nezavisnost od interesa vlasti. Kada se taj organ koristi za davanje naučnog karaktera etničkim predrasudama ili političkim zahtevima, posledice mogu ići mnogo dalje od akademske debate.
Iz tog razloga je važno da Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, poznat pod skraćenicom SANU, kao i uloga srpskih intelektualnih elita tog vremena, nastave da se proučavaju na osnovu dokumenata i verodostojnih izvora, primenom naučne metodologije. Istorijska odgovornost zahteva tačnost. Zahteva da se identifikuju ideje, politike, institucije i pojedinci koji su ih formulisali, promovisali i sprovodili. Kosovo ima posebne razloge da se ovim pitanjem bavi.
Posledice politika iz devedesetih godina deo su našeg skorijeg sećanja i naših životnih iskustava. One se nalaze u dokumentima i arhivima, u svedočenjima preživelih, u porodicama žrtava, među još uvek nestalim licima i u mnogim pitanjima kojima se naše institucije i danas bave. Dokumentovanje zločina, očuvanje dokaza i proučavanje procesa, koji su do njih doveli, predstavljaju i državnu i naučnu odgovornost. Sećanje zasnovano na činjenicama služi istorijskoj istini, institucionalnoj pravdi i novim generacijama, koje nisu doživele taj period.
Institut za zločine počinjene tokom rata na Kosovu i Institut za istoriju „Ali Hadri” imaju važnu ulogu u tom pogledu. Putem dokumentovanja, istraživanja i akademske debate, naše institucije stvaraju osnovu za to da se istorija Kosova proučava na osnovu izvora i svedočenja i da stečena saznanja budu dostupna istraživačima, institucijama i javnosti.
Koncept ovog okruglog stola predviđa dokumentovanje i analizu uloge intelektualaca i akademske zajednice u podsticanju ratova, kritičko razmatranje istorijskih narativa i jačanje kolektivnog sećanja. Ovaj rad ima vrednost i za budućnost, putem uključivanja sećanja u javne politike i obrazovanje, kao i putem jačanja regionalne i međunarodne saradnje u funkciji mira, bezbednosti i napretka.
Četrdeset godina predstavlja dovoljnu vremensku distancu da se mnoge stvari sagledaju jasnije, ali posledice su i dalje prisutne. Na Kosovu one ostaju deo života ljudi i rada institucija. Današnja diskusija zbog toga ima poseban značaj. Ovde okupljeni istraživači razmatraće Memorandum sa različitih stanovišta, smestiće ga u istorijski kontekst tog vremena i ispitati veze između akademskog diskursa, hegemonističkog nacionalizma i agresivne politike koja je dovela do ratova devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji.
Demokratskim društvima potrebne su institucije koje prošlost proučavaju profesionalno i intelektualci koji čuvaju svoju nezavisnost. Potrebni su im otvoreni arhivi, sačuvani dokumenti i naučna debata u kojoj se argumenti zasnivaju na činjenicama.
Uvaženi prisutni,
Možda je još važnije da se ovakvi okrugli stolovi održavaju upravo u Srbiji. Ali, kod našeg severnog suseda postoji veliki paradoks. Beživotno telo zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid i ratne zločine, dočekuje se uz visoke državne počasti od strane bivšeg Miloševićevog ministra, a sadašnjeg predsednika Srbije, Aleksandra Vučića.
Od protagonista lova na ljude u opkoljenom Sarajevu, u Bosni, danas poznatog kao „Sarajevo Safari”, Aleksandra Vučića, uz visoke državne počasti dočekuje se izvršilac zločina u Bosni, Ratko Mladić, sada pokojni nakon što je preminuo u zatvoru u Hagu. Od onoga koji je, između ostalog, rekao da će za jednog ubijenog Srbina biti ubijeno 100 bosanskih muslimana, samo nedelju dana nakon masakra u Srebrenici.
Ovo je još jedan jasan primer načina na koji se u Srbiji veliča lik jednog od glavnih odgovornih za najteže ratne zločine u Bosni. Kada jedno društvo javno odaje počast osobi osuđenoj za genocid, teško je govoriti o suočavanju sa prošlošću, kajanju ili ograničavanju od politike koja je proizvela te zločine.
Za Kosovo je ovo direktno povezano sa načinom na koji ćemo budućim generacijama prenositi istoriju. Što je naš današnji dokumentacioni i naučni rad potpuniji, to će sutra biti manje prostora za poricanje, iskrivljavanje i umanjivanje značaja onoga što se dogodilo.
U Evropi, ne verujem da postoji još jedan takav slučaj, odnosno da postoji neki drugi narod poput Albanaca, za koji je izrađeno toliko planova i projekata, čak i u pisanom obliku, za njegovo etničko čišćenje, proterivanje i deportaciju sa autohtonih teritorija na kojima su se formirali i istorijski živeli. Utoliko više što su ti projekti izrađeni od strane državne strukture i institucija, kao i državnih zvaničnika Srbije, počev od sredine XIX veka, kada je Srbija još bila u ranim fazama izgradnje svoje državnosti, preko perioda Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije Kraljevine Jugoslavije, pa sve do perioda Federacije Jugoslavije, kada je Srbija bila dominantna republika. I pored svega toga, evo gde smo. Iako su čitavi segmenti tih projekata, u većoj ili manjoj meri, sprovođeni – od proterivanja Albanaca iz Sandžaka i Niša, preko balkanskih ratova, proterivanja u Tursku, pa sve do etničkog čišćenja i genocida 1999. godine – uspeli smo da preživimo i izgradimo svoj zajednički politički dom sa sveukupnim razvojem, nezavisnu državu: Republiku Kosovo.
Na ovu četrdesetu godišnjicu Memoranduma SANU-a, to je odgovornost koja nam pripada: da precizno dokumentujemo, ozbiljno proučavamo,
dostojanstveno pamtimo i činjenicama branimo istinu.
Zahvaljujem vam na organizaciji, pozivu i pažnji!