Priština, 3. avgust 2026.
Poštovana gđa Saranda Bogujevci, ministarka kulture i turizma,
Poštovani ambasador Republike Kosovo u Saveznoj Republici Nemačkoj, g. Faruk Ajeti,
Poštovani otpravnik poslova Ambasade Švajcarske, g. Kristof Fuks,
Poštovani ataše za kulturu Ambasade Nemačke na Kosovu, gđa Katalina Hajne,
Poštovani umetnici,
Poštovana Elona Bećiraj, Sindi Zeneli i Blinera Beriša Gervala,
Poštovane dame i gospodo,
Poštovani gosti,
Drago mi je što smo večeras ovde zajedno kako bismo otvorili ovu izložbu i ovaj jednomesečni kulturni festival, koji će dovesti naše umetnike iz dijaspore da se osvrnu na ove decenije migracija, čežnji i povratka.
Naša dijaspora je dobro integrisana tamo gde živi. Ali srcem, umom i podrškom, uvek je bila na Kosovu.
Ovih letnjih dana i praznika, kada se ponovo susrećemo sa stotinama i hiljadama sunarodnika širom Kosova, čujemo priče koje su već prikupljane tri, četiri decenije.
„Dolazimo ovde barem jednom godišnje“, kažu. Naša deca su provodila raspuste na Kosovu. Uvek su želela da idu na more, možda, ili negde gde su njihovi drugovi iz razreda provodili raspuste. Ali svake godine smo dolazili na Kosovo.“
Deci, kojoj je ponekad bilo dosadno na dugim putovanjima čekajući na granici, rečeno je: „Moram da idem, jer se sin moje tetke ili ćerka od ujaka udaje. Baka stari. Kuća je prazna jedanaest meseci godišnje. Moram da odvezem auto do svog nećaka.“ I tako dalje.
Svi su uvek dolazili željno. I niko nije otišao a da nije pitao: „Koliko dugo ćete ostati?“; „Da li je bolje ovde ili tamo?“. Svaki put je postojao razlog zašto sam došao na Kosovo. Svaki put je postojao razlog zašto da se vratite u Nemačku, Švajcarsku, Švedsku ili Ameriku.
Ni tamo, ni ‘vamo. (As anej, as knej)
Ali nije uvek bilo ovako. Devedesetih jedva da ste dolazili. Niste imali prilike.
Čežnja za porodicom i ljubav prema domovini, i nada, iako neizvesna, održavala je vas.
Strah i nada, čežnja i radost, za našim izgnanstvom žive u istom srcu. Ne kao kontradikcije, već kao dva krila koja drže zajedno dva sveta, toliko različita jedan od drugog, a ipak deo iste stvarnosti.
I kada je bilo proterivanja, ubistava i svakodnevne bede, vi ste bili ti koji su svetu pokazali šta je srpski režim radio Albancima. U Ženevi, u Londonu, u Bonu, u Vašingtonu: izlazili ste na trgove, na bezbroj protesta i skupova i dizali svoj glas. Bili ste glasnik oslobodilačkog rata širom sveta.
U to vreme, „Ni tamo, ni ‘vamo“ nije bio izbor. Bila je to situacija bez rešenja.
A deca sunarodnika, generacija koja danas ima državljanstvo zemlje u kojoj su im roditelji bili izbeglice, odrastala je sa tužnim vestima, sa ožalošćenim roditeljima i sa osećajem da nisu kao drugi.
Druga deca su delovala drugačije, sa manje briga. Pitali bi za tvoje ime, koje im je zvučalo malo čudno, a nisu mogli jer nisu znali kako ga tačno izgovoriti.
I upravo je ta dualnost učinila da budu tako jaki.
Zato što je otpornost ove generacije nasleđena od otpornosti njihovih roditelja. I ona je uvećana i transformisana u kreativnost: u umetnosti, u kulturi, u nauci, u biznisu, u uspesima koje ceo svet danas vidi, a za koje samo oni koji su odrasli u egzilu znaju koliko su skupo plaćeni.
I naš blagoslov, blagoslov Kosova, jeste da ove veštine niste zadržali za sebe. Niste se asimilovali. Niste zaboravili svoju domovinu. I o njoj govorite sa ponosom. Govorite o ovom narodu koji stoji i ponosi se našom otpornošću.
I dozvolite mi da govorim i o onima koji su ostali.
Jer ovaj festival nije samo za one koji su otišli. U naslovu imate prostor i za one koji su ovde ostali: one koji su ih dočekali i ispratili, koji su sačuvali svoj dom, selo, školu, bolnicu, jezik. I oni su poznavali život sa koferima na vratima. Samo što je kofer pripadao nekom drugom.
Zato se večeras, na ovom spratu, ne susreću dve strane. Susreće se jedan narod.
Život u dva sveta znači udvostručavanje. Udvostručena radost, ali i udvostručen teret.
„Najbolje iz oba sveta“ lepo zvuči u reklami. U životu, to „oba“ ima svoju cenu. Jer dvostruko može značiti i ovo:
Kada neko koga volite umre, a vi ste hiljadu osamsto kilometara daleko, počinjete da brojite: koliko sati kolima, da li ima let večeras, da li ću stići na ručak sutra. A ponekad ne stignete.
Kada se tvoja sestra ili brat udaju, a ti tražiš odmor od januara, a tvoj šef kaže ne, jer u avgustu nema ko da radi. I opet ideš, sa tri neprospavane noći na autoputu. Ili uopšte ne ideš, i nosiš taj osećaj nedostatka i krivice sa sobom dugih niz godina.
Kada si na kraju meseca imao određenu sumu novca ispred sebe, znao si da možeš da je pošalješ majci za lekove ili za drva, ili možeš da platiš časove gitare svom detetu. Za obe pokušavaš da postupiš ispravno, obe predstavljaju dobrobitnu obavezu. I morao si da izabereš samo jedno.
Kada ovde, u selu, gradiš kuću sa svojom životnom ušteđevinom, i neko te uvek pita: „Kome je gradiš? Da li želiš da se vratiš?“
Ovo nije žalba. Ovo je svakodnevni proračun i geometrija naše dijaspore.
Dvostruka ljubav, dvostruka obaveza. Dvostruka kuća, dvostruka kirija. Dvostruki jezik, dvostruka roba.
I večeras želim jasno da kažem jednu stvar kao premijer Republike: znamo to; znamo da je svaki evro koji je poslat na Kosovo bio i evro za časove gitare koji nisu zadržani, koji nisu plaćeni negde drugde. I ne uzimamo to zdravo za gotovo.
Jer „Ni tamo, ni ‘vamo“ nije samo stanje dijaspore. To je i pitanje koje se upućuje državi.
Lako je zahvaliti dijaspori u julu i avgustu. Na aerodromu, u govorima, na registarskim tablicama automobila, na brojnim svadbama, na ručkovima i večerama.
Još jedan zadatak je da omogućimo povratak. Da devojka koja je rođena u Štutgartu i dečak koji je rođen u Cirihu imaju razlog da dođu ne samo na odmor, već da rade, investiraju, žive, stvaraju život, da napreduju u svojoj domovini.
Naš zadatak nije da od vas tražimo više. Naš zadatak je da vas učinimo da morate da birate što je ređe moguće. Da dolazak na Kosovo ne bude žrtva, a boravak gubitak.
Pored inicijativa koje smo već do sada preduzeli, dodajemo programe koji jačaju učešće dijaspore u zemlji. I dozvolite mi da pomenem tri od njih, jer sva tri pripadaju vama.
Prvo. U potpunosti digitalizujemo konzularne usluge. Za većinu administrativnih usluga više nećete morati fizički da se pojavljujete u konzulatu ili ambasadi. Nema dugih redova čekanja. Nema celodnevnog putovanja po pečat.
Drugo. Kroz „Prozor za investicije u dijasporu“, nastavićemo da podržavamo preduzetnike iz dijaspore, do sto miliona evra investicija koje se realizuju na Kosovu. A država će biti garant za investicije dijaspore. Vaša Republika se zalaže kao hipoteka za investicione kredite dijaspore vaše Republike zauvek.
Treće. U Prizrenu, u Parku za inovacije i tehnologiju, razvijamo prvi kosovski centar za istraživanje i razvoj u oblasti energetike, u saradnji sa nemačkim partnerima, sa akademskom zajednicom i sa stručnjacima iz naše dijaspore.
Jer emigracija nisu samo doznake. Emigracija je znanje: inženjeri, lekari, istraživači, arhitekte, nastavnici, umetnici. I mi otvaramo vrata gde to znanje ima razlog i način da dođe.
Zato smo večeras ovde.
Elona, koja je pokrenula ovaj festival, objavila je knjigu poezije u Nemačkoj pre nekoliko godina. Nazvala ju je: „I dolazili smo svakog leta.“ Biografija cele jedne generacije je u toj knjizi.
Elona, Sindi i Blinera, iz Berlina, ali i iz Rugove, Tirane, Prištine i Vlore, su ovde prve ovog meseca. Ovde, u Grandu (hotel).
Zajedno sa njima je četrnaest umetnika: iz Nemačke, Švajcarske, Belgije i Holandije, iz Albanije i Severne Makedonije, i sa Kosova. Instalacije, slike, fotografije, kratki filmovi, poezija i književnost. Četrnaest načina da se kaže ista stvar: udaljenost nije ugasila vezu.
I sve to, za svakoga, bez ijednog centa od ulaznice. Baš kao što kultura i umetnost treba da budu: besplatne i dostupne svima.
Izložba ostaje otvorena do 29. avgusta. Pozivam vas da kažete svojim prijateljima i rođacima da ove godine u Prištini morate posetiti Grand hotel, njegov šesti sprat.
Poštovani prisutni,
Godinama smo tretirali „Ni tamo, ni ‘vamo“ kao ranu. Kao nešto što treba zalečiti. Kao nešto što treba rešiti: ili ovde ili tamo.
Ovaj festival nam govori nešto drugo. Govori nam da prostor između nije praznina. To je mesto, to je naše mesto. Koje ima svoj jezik, svoj humor, svoju muziku, svoj bol i radost.
Vi to najbolje razumete. Blagosloven sam kao izgnanik koji ima tu kulturu, taj humor i taj jezik, ali i ovu kulturu, ovaj humor i albanski jezik.
Dakle, naša dijaspora nije pola, pola tamo i pola ovde, već je toliko kompletna da je više nego kompletna. Ona je onakva kakvu je vidimo i čitamo, onakva kakvu je doživljavamo zajedno: i ovde i tamo, i tamo i ovamo. A posebno nova generacija, koja je nešto novo, o čemu još uvek moramo da razmišljamo, ili bolje rečeno, kako da je nazovemo.
Albanski koji se govori sa akcentom nije najmanje albanski. To je Albanac koji je najviše putovao.
Zato, Elona, Sindi, Blinera: hvala vam na ovoj organizaciji.
A sada ću reč prepustiti muzici. Večeras pevaju Agona Športa i Tringa Sadiku.
Hvala vam puno.