Priština, 16. septembar 2026.
Poštovani građani,
Proglašavanje krivim i ovako stroga kazna za četvoricu bivših vođa Oslobodilačke Vojske Kosova, Hashima Thaçija, Kadrije Veselija, Rexhepa Selimija i Jakupa Krasniqija, predstavljaju neprihvatljivu nepravdu, ogroman i štetan udarac. Presuda je mogla biti formalno izrečena u ime naroda Kosova, ali tu praznu formulu ne treba mešati sa stvarnom voljom naroda.
Ova presuda se u žalbenom postupku svakako mora preinačiti i ispraviti, i to što je pre moguće. U ovim teškim trenucima, čvrsto stojimo uz porodice bivših vođa OVK-a i sve njihove oslobodilačke saborce.
Kao što znamo, sve je počelo 15. aprila 2008. godine, optužbama koje su u Savetu Evrope izneli ruski i srpski poslanici Konstantin Kosačov i Miloš Aligrudić. Ipak, mi se moramo pobrinuti da se ništa ne završi danas, 16. septembra 2026. godine. Samo Tužilaštvo, zbog nedostatka dokaza, nije moglo da podigne nijednu od preuveličanih i apsurdnih optužbi na kojima je utemeljeno osnivanje Specijalizovanih veća, počevši od priča o Žutoj kući i trgovini organima.
Štaviše, današnja presuda Specijalizovanih veća oborila je najtežu tačku optužnice – onu da je OVK-a izvršila široko rasprostranjen i sistematski napad na civilno stanovništvo. Jasno je potvrđeno i to da se ovim procesom ne sudi legitimitetu ili čistoti borbe OVK-a. Samim tim, otpao je i osnovni uslov za kvalifikaciju zločina protiv čovečnosti. Donete osude odnose se isključivo na pojedinačne optužbe za ratne zločine, uključujući zlostavljanje lica koja su smatrana saradnicima srpskog režima. Ovi nalazi su nepravedni, ali nisu konačni i biće predmet preispitivanja u žalbenom postupku.
Nepravednost optužbi Tužilaštva je istaknuta ne samo unutar Kosova, već i van njega. Međunarodne ličnosti koje su izbliza pratile sukob svedočile su pred samim Sudom o karakteru oslobodilačkog rata i OVK. One su opisale OVK kao odgovor na decenijsko ugnjetavanje Albanaca i osporile tvrdnju da je ova organizacija odgovorna za etničko čišćenje; takođe, svedočile su protiv teze o centralizovanoj komandi koja je kontrolisala svaku akciju na terenu. Ova svedočenja dolaze od ljudi koji su rat posmatrali sa pozicija direktne međunarodne odgovornosti i koji su potvrdili njegov oslobodilački karakter. Njihove detaljno argumentovane kritike, jasno pokazuju da je današnja odluka zasnovana na fundamentalno netačnim osnovama, kako sa istorijskog tako i sa pravnog stanovišta. Kao što je činila od samog početka ovog procesa, Vlada će nastaviti da svim raspoloživim sredstvima podržava optužene u žalbenom postupku, u kojem očekujemo potpuno ispravljanje ove nepravde.
Ova presuda se ne može posmatrati van istorijskog konteksta u kojem je OVK rođena. OVK nije bio izbor naroda koji je želeo rat, već odgovor naroda koji je – ugnjetavan i ugrožen u samom svom postojanju – tražio slobodu. Albanski narod na Kosovu iskusio je ukidanje autonomije, izbacivanje iz institucija, masovna proterivanja sa radnih mesta, škola i univerziteta, hapšenja, mučenja i ubistva. Zatim su usledili masakri, paljenje naselja, masovni progon stotina hiljada ljudi iz njihovih domova i genocid. Ta patnja nije bila tek slučajna pozadina rata, već stvarnost koja je otpor učinila pitanjem opstanka jednog naroda.
Nijedna ljudska patnja ne sme biti poreknuta niti minimizirana. Međutim, bilo bi podjednako nepravedno da se nalazi iz pojedinačnih postupaka pretoče u optužnicu protiv OVK i u presudu oslobodilačkom ratu. Oslobodilačka Vojska Kosova nastala je kao odgovor na ugnjetavanje genocidnog režima i borila se za oslobođenje Kosova. To je njen politički i istorijski karakter, koji ne mogu poništiti ni selektivna arhitektura pravosudnog mehanizma, niti njegova presuda. Tokom jednog i po veka, od sredine 19. veka pa sve do poslednjih godina 20. veka, različiti – ali uvek visoki državni, politički, akademski i pseudonaučni autoriteti Srbije – sastavili su čak 24 programa za istrebljenje Albanaca.
Specijalizovana veća jesu osnovana sa specifičnim mandatom, ali su njihov rad i aktivnosti usmerili pravdu samo na jednu stranu u ratu. Kada se na optuženičkoj klupi nalaze isključivo pripadnici jedne etničke zajednice, dok državni aparat koji je počinio masakre, deportacije i genocidne zločine ostaje van domašaja ovog suda, neizbežno se stvara privid monoetničke pravde. Ova percepcija je dodatno produbljena nedostatkom transparentnosti u procesu, čiji su kljućni delovi vođeni daleko od očiju i procene javnosti.
Mehanizam u kojem je krivična odgovornost usmerena isključivo na pripadnike jednog naroda ili etničke zajednice, dok genocidni zločini druge strane ostaju van domašaja efikasnog gonjenja, izaziva ozbiljnu zabrinutost u pogledu jednakosti pred zakonom, objektivne nepristrasnosti i samog legitimiteta ove institucije. Selektivna pravda na etničkoj osnovi u direktnoj je suprotnosti sa osnovnim principom da pravda ne samo da mora biti zadovoljena, već se takvom mora i doživljavati.
Kosovo će nastaviti da pruža punu, dostojanstvenu i institucionalnu podršku Hashimu Thaçiju, Kadriju Veseliju, Rexhepu Selimiju i Jakupu Krasniqiju u žalbenom postupku. To je naša odgovornost prema našim građanima ali i izraz vere u pravo da se ospori presuda koja još uvek nije pravosnažna.
Danas se sudilo konkretnim optužbama i delima; nije se sudilo, niti se može osuditi razlog zbog kojeg je OVK nastala, niti se ona može ukaljati. Jer kada otadžbina više nije mogla da trpi krvnike, pozvala je oslobodioce, a njihovo ime bilo je Oslobodilačka Vojska Kosova.
Hvala Vam.