Priština, 19. maj 2026.
Poštovana gđo. Saranda Bogujevci, ministarka Kulture i turizma,
Poštovani Abdullah i Edon Zeneli, izdavači,
Poštovani g. Agron Jakov Xoxa,
Poštovana gđo. Valentina Leskaj,
Poštovani akademik Ali Aliu,
Poštovana profesorko Shefkije Islamaj,
Poštovana gđo. Arta Marku, direktorka Nacionalnog centra za knjigu i čitanje,
Poštovani učesnici, gosti, ljubitelji knjiga i kulture,
Dame i gospodo,
Danas, kada se misao stalno prekida, a koncentracija je postala jedna od najkrhkijih stvari našeg vremena, književnost ostaje jedan od retkih oblika koji se opire raspadanju pažnje. Ona ne funkcioniše logikom neposrednog. Ne proizvodi se za trenutnu potrošnju, niti zavisi od brzine kojom stvari kruže. Upravo zato ona i dalje ostaje fundamentalna. Ne zato što je nostalgija za prošlim svetom, već zato što je jedan od najpotpunijih načina da bolje razumemo šta nas najviše zanima.
I iako je život prekratak pred svim veličinama onoga što je napisano, književnost ipak uspeva da stvori nezamenljiv odnos sa vremenom. Kad god smo pred njom, nemamo kontakt samo sa tekstom, već sa ljudskim i mentalnim iskustvom akumuliranim vekovima. To je jedan od retkih prostora gde vreme ne nestaje, već se uvek čuva.
Ona rano ulazi u naše živote i ostaje dugo i zauvek, kao deo načina na koji se konstruišu sama misao i iskustvo. Danas mislimo drugačije, upravo zato što čitamo književnost. Čak i danas, kada tehnologija izgleda dominira svime, često na račun same književnosti se transformiše način na koji se proizvode informacije, mašta i dalje ostaje početni izvor svakog stvaralaštva. Svaka velika vizija je prvobitno prošla kroz jezik. Pisci su to shvatili davno i pre svih drugih.
Albanska književnost je takođe obavljala ovu funkciju na izvanredan način. Ona nije bila samo nosilac kulturnog identiteta, već istovremeno i produžetak samog albanskog jezika kao instrument misli i znanja. Za mnoge autore jezik ne služi samo da se kaže istorija; to postaje način da se prikaže stvarni pogled na svet iz sela, naselja, vremena ili pojedinca. Jedan od pisaca koji to snažno shvata je upravo Jakov Xoxa.
Ne samo načinom na koji koristi reči, već i njihovim brojem, njihovom količinom, on je albanski jezik učinio lingvističkom silom. Njegovo leksičko bogatstvo nije stilski ukras. To je duboko poznavanje života i trud i ljubav prema samom jeziku kao glavnom registru znanja. Da bi se koristilo toliko jedinica albanskog jezika, toliko stanja duševnosti, nijansi likova i ritmova govora, mora postojati izvanredno posmatranje čoveka i njegove stvarnosti. Njegov književni univerzum nije izgrađen na apstrakcijama, već na konkretnoj gustini albanskog života, na sećanju generacija, na ljudskim odnosima, na načinu na koji istorija ulazi u individualnu sudbinu.
Upravo tu leži veličina „Lumit të Vdekur“ (Mrtva reka). Sam naslov je snažan semantički preokret: reka, kao simbol kretanja i života, proglašena je mrtvom, dok jezik koji je opisuje ostaje izvanredno živ. To je razlog zašto roman i dalje ima težinu, čak i danas, decenijama nakon svog prvog objavljivanja 1961. godine. Ne samo zato što pripada istoriji albanske književnosti, već zato što i dalje uspeva da proizvede značenje.
I sada u našim kućnim bibliotekama postoji bezbroj ljudi koji imaju „Lumi i Vdekur“, a zatim i „ Lulja e Kripës “ (Cvet soli), jedna za drugom standardne knjige u našim bibliotekama. Ali, ako je ljubav danas takva kakva jeste zbog romana iz 19. veka, biti zaljubljen na Kosovu je donekle takvo zbog ljubavi između Adila i Vite, što je bila ljubav romana „Lumi i Vdekur“ koja ga je učinila življom od bilo koje reke, ali je istovremeno i probila ovu albansko-albansku granicu, koja nas je nepravedno podelila zbog konferencija na kojima nismo učestvovali i zbog ratova koji su bili genocid protiv nas.
Stoga, „Lumi i Vdekur“ posebno ima veliku političku težinu za albansku naciju i potrebno je saznati gde su obrađene književnost i istorija, ne samo književnost u vezi sa albanskim jezikom, već i književnost u vezi sa istorijom albanskog naroda.
Značaj književnosti uopšte i samog Jakova Xoxe ne leži samo u onome što on pripoveda, već i u sposobnosti da proširi horizont ljudske misli. On jeziku daje sposobnost da sadrži više stvarnosti, više pamćenja i više svesti.
Velika dela nas inspirišu za velike projekte.
Hvala vam na pozivu i pažnji i na ovom odličnom poslu koji radite.